U dvorištu naše škole rastao je jablan, visoko drvo.

Godine su prolazile, a jablan je rastao i rastao. Tukle su ga bure i oluje, no on je i dalje prkosio svima i stremio u visine kao da je želio dodirnuti nebo. Teški i tmurni oblaci često su mu dodirivali vrhove, a on se savijao, bježao i opasno prijetio školi i njenim učenicima. Đaci ko đaci, uvijek vole biti tamo gdje ne treba :)

U utorak, 11.04., u kasno jutro, u dvorište škole stigli su vatrogasci pod punom opremom. Što će vatrogasci kad nigdje ne gori?

Pile, kacige, visoke ljestve i opasnost visokog jablana zauvijek nestaje, tek ostaje maleni dio koji će još dugo podsjećati da je baš tu bio jedan jablan...

Ruža Novaković, ravnateljica